Kisa, kisa, sranje.
Kad su dobri dani, slazemo se u svemu i sve pretvaramo u ljubav. Ali imamo losih dana kao ovi, kad se sve sjebe i ne vidi se izlaz iz tog sranja. Tim danima kao da se ne poznajemo i sve sto nas spajalo u tim trenucima nas razdvaja. Svet je onda jedno veliko sranje i nije mi do cega. Tim losim danima se pitam 'Sta jebeno radim ovde?' I ne volim nista u vezi nas, ali kad me bes prodje stignu me suze i razocarenje i boli me svaki delic. Protresla bih ga i izudarala pesnicima, sve samo da ga pokrenem i da se promeni nesto. Ovo je los dana, kad zelim i ne zelim da ga vidim, istovremeno i jednako. Zelim da ga vidim i zagrlim svaki deo njega i da napokon izjebemo ove ratove u nama sto stvaraju nemire. Ne zelim ga videti, jer mi se gadi sve to nase i on. Toliko mi se gadi, jer toliko jebeno volim sve to, svaki deo njega i nas i nisam u stanju da zivim bez toga. I prosto ne znam kako da smirim ovu oluju osecanja, ovaj tornado koji nas razara. Prespavala bih ovakve dane kada ne znam sta cu sa sobom, a jos manje sta cu sa njim.